Početak

  • Šta se desilo sa book blogovima?

    Prije par godina pisala sam tekst o blogovima koje čitam. U tom trenutku tu je bilo par ljudi koji su pisali redovno i čije tekstove, bilo da su o knjigama ili o nečemu sličnom, nisam propuštala. Danas se taj broj drastično smanjio i većina je prešla da piše za neke veće sajtove ili se prebacila na youtube, samo instagram ili neku treću kategoriju.

    Potpuno mi je razumljivo zbog čega je to tako. Danas, kada svijet ide nenormalnom brzinom, kada je slobodnog vremena sve manje i manje, ljudi nemaju vremena da sjede i čitaju tekst od par stranica. Ne krivim ih, ja sam prva na listi takvih. Lakše je pustiti video ili podcast epizodu i slušati, a samim tim raditi i neke druge poslove koji ne iziskuju previše umnog rada (pranje sudova, peglanje, trčanje, kuvanje).

    Ipak, zbog čega sam se okrenula ovoj temi je razlog što su baš ti tekstovi ovdje na blogu još uvijek izrazito čitani.

    To mi daje znak da ljudi zaista žele neku preporuku tog tipa. A većina tih blogova, koje sam preporučila, danas je neaktivna. Ljudi su prestali da pišu. Jako mi je žao zbog toga i znam da sve to negdje traži dodatno vrijeme i da je sve to možda manje interesantno publici.

    U vrijeme trudnoće i pamdemije, ja sam bila ta koja je prestala pisati. Nije mi se činilo ugodnim niti sam imala želje. A inspiracije je bilo svuda.

    Shvatam da je po pitanju knjiških preporuka instagram preuzeo vodeću ulogu. Ako želite brzu preporuku, kratak tekst o tome kakva je knjiga, vrijedi li, sve ćete tamo vrlo brzo pronaći. A bookstagram profila je zaista mnogo.

    Zavisno od toga kakav vam je čitalački ukus, čijim preporukama vjerujete, čije fotografije ili reelsi su vam na oko lijepi ili simpatični (da se ne lažemo i to je jedna od važnijih stavki) vi ćete imati potpuni uvid.

    Ono zbog čega sam ja još uvijek ovdje je moja prevelika ljubav za pisanjem. I to će tako ostati iako su neke druge platforme preuzele primat. Pokušala sam (još davne 2019.) sa podkastom, ali nisam uspjela održati kontinuitet, a i mnoooogo vremena mi je oduzimalo. Ipak, razmišljam da mu se vratim. Ovih dana smišljam ideje, zapisujem…

    Ovim tekstom nisam htjela reći da su book blogovi potpuno utihnuli. Postoji još dosta divnih ljudi koji pišu i imaju savršen sadržaj. Jedan od sljedećih postova će definitivno biti posvećen njima, samo da još malo bolje istražim.

    Pišite mi ukoliko imate vi neku preporuku.

    Radujem se svakoj!

    Isto tako mi pišite ako imate neku ideju o čemu bih mogla pričati na podkastu. Svakako su tu recenzije knjiga, ali i neke druge teme dolaze u obzir. Ukoliko ne znate, par epizoda ćete pronaći u opciji “meni” pod naslovom “podcast”.

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Sitnice koje život znače ~ Lorenco Marone

    Ako ste se nekada pitali kako bi izgledao italijanski Uve, pa recimo nekako ovako…

    I još bolje, surovije, realnije, ma mnogo bolje.

    Nemojmo sad o tome da Uve ne valja, valja i ja to znam, ali Čezare ostaje u srcu, onako duboko. Ovaj simpatični dekica koga ćete mrziti i voljeti istovremeno dokaz je svih nas, kako godinama tako i osjećajima…

    Kao što je to pretežno kod svih starih ljudi i ovdje se glavna priča vrti oko njegove djece. A šta bi drugo pa bilo. Odnos sa sinom i ćerkom, njihove životne priče.

    Isto kao i povratak u prošlost, bezbroj puta, možda kajanje za greške iz mladosti, moža ipak ne. Cinik je taj Čezare, to će vam biti jasno.

    Pa onda te nove komšije, buka iz njihovog stana, ono na šta se ćuti. Matori komšija kolega koji nikad ne izlazi, komšinica mačkarka, Rosana prijateljica koja mu pravi društvo, prostitutka dabome. Sve to pomješano sa nekim prošlim vremenima, njegovom suprugom, odnos sa drugim ženama…

    A ipak, puno je toga poučnog što će nam Čezare ponuditi. Pa hajde da vam citiram neku od njegovih izreka:

    “… priča o tome kako u mladosti valja podneti mnoge žrtve ne bi li jednog lepog dana uživao u plodovima svog rada, a možda čak bio i nagrađen za svoje vrline, je obična budalaština koju su izmislili odrasli da bi iskoristili polet mladih. Nema gore nikog ko će proceniti tvoj trud i nadoknaditi energiju koju si uložio. Najbolje godine su upravo one, koje bi po dobronamernim savetima okoline, trebao stoički da istrpiš zarad bolje budućnosti; zato ih ne treba protraćiti zavaravanjem o onim potonjim koje, kako god okreneš, ne vrede ni deseti deo onih što su nepovratno prohujale.”

    Mudro zbori, nema šta.

    Ok ok, malo ćete i plakati, ali znate da volim knjige sa makar malo patetike.

    Nisam navela da se radnja odvija u Napulju, možda vam bude jasnije i slikovitije sve ono što zapravo čini priču.

    Nadam se da sam vas makar malo uspjela zainteresovati za ovu knjigu. Iskreno bih je proporučila svima.

    Pišite mi vaše utiske ukoliko ste je čitali!

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Trn u grudima ~ Kolin Mekalou

    Vjerovatno ste već čuli za seriju koja je osamdesetih godina bila jako popularna. Pratile su je pretežno žene, saosjećajući ljubav sveštenika i mlade djevojke. Serija se zvala “Ptice umiru pjevajući” i nisam imala pojma da knjiga nosi drugi naslov (ili su jednostavno naši izdavači tako preveli).

    Od svega što sam znala o samoj priči jeste da je to tužna ljubavna priča. Da, da, znala sam i za sveštenika i za Megi, ali nisam mnogo ulazila u detalje, a valjda me nisu ni interesovali.

    Sve dok nisam počela da čitam ovu knjigu.

    Stvarno sam se zapitala zbog čega sam toliko dugo čekala. Baš zato što ja jesam ljubitelj ljubavnih priča i nema te knjige, serije, filma koju ću da čitam/gledam, a da se makar ne provuče neka ljubavna tema. Kod mene sve mora biti malkice začinjeno romantikom 😉

    Priča prati porodicu Kliri sa Novog Zelanda. A vremenski radnja se odvija u periodu od 1915. do 1969. godine.

    Otac Pedi, majka Fiona i njihovo šestoro djece. Pet dječaka i djevojčica Megi.

    Težak radnički život na Novom Zelandu prekida pismo koje Pedi Kliri dobija od svoje sestre. Meri Kliri je bogata udovica koja posjeduje ogromno imanje u Australiji. Ona je već u godinama, a velika i raskošna Drogeda ne može ostati u rukama bilo koga osim Klirija.

    Porodica mijenja sve svoje planove i odlazi u Australiju, zauvijek.

    Uz Meri na imanju živi i otac Ralf de Brikasar. Mlad i zgodan u svojim dvadesetim godinama miljenik je čitavog stanovništva Drogede, a najviše gospođe.

    Od prvog trenutka njihovog susreta Megi i Ralf stvaraju neraskidivu vezu koja nas prati kroz čitavu priču. Od početka do kraja njihovih života.

    I nije tu samo opisana jedna fantastična ljubavna priča već čitav niz životnih događanja kako dvoje glavnih aktera, tako i ostalih članova porodice.

    Kolin Mekalou stvara jednu magiju kroz generacije, jako lijepo oslikavajući likove za koje se momentalno vežete.

    Kako je jedna zabranjena ljubav (zaboravite odmah na televisa presenta momenat) uticala na živote, kako samih junaka, tako i njihove porodice, sa posebnim akcentom na odnos majke i ćerke, što je za mene bio odlučujući trenutak da potpuno puknem i isplačem sve emocije koje je ova priča u meni probudila. Možda je Megi glavna zvijezda, ali njena majka za mene ostaje bitan lik, upečatljiv, snažan.

    Ne znam kako bih završila ovaj tekst, a da ne otkrivam mnogo. A opet se nadam da sam vam približila makar malo kako samu priču, tako i moj opšti utisak.

    Knjigu preporučujem svima. Kako vama romanticima (pripremite maramice), tako i vama koji to niste. Ova knjiga se voli i već vidim da će da se nađe na mojoj top listi najboljih knjiga u za ovu godinu.

    Da li ste možda čitali ovu knjigu ili gledali seriju? Kakvi su vaši utisci?

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta ❤️

  • Atomske navike ~ Džejms Klir

    Ova knjiga je u posljenje vrijeme doživjela veliki boom. Razumljivo mi je zašto, a pogotovo sada kada je početak godine, kada krećemo sa tim nekim novim navikama koje svake godine sebi zacrtamo. Pa eto i ja sam jedna od tih koja je ovu knjigu počela čitati baš zbog toga u ovo vrijeme.

    Nikada, ali nikada nisam bila osoba od novogodišnjih odluka. Vjerujte mi, to je za mene bila takva glupost i kliše. To su bile odluke rezervisane samo za prvih par nedelja nove godine i ostatak sve po starom. Međutim, jedan zoom sa Bojanom Stanojević (možda je znate sa instagarama @igranje_sa_kikanima) me je potaknuo na neko drugo razmišljanje. Pričala je o vision boardu pa smo se dotakli novogodišnjih odluka gdje je i kao preporuka spomenuta baš ova knjiga.

    Negdje kada drugi pričaju o tome, izgovaraju svoje ciljeve za narednu godinu, shvataš da donekle postaje realno.

    I šta drugo da se nađe na vrhu liste odluka nego ukidanje nekih loših navika i stvaranje novih, dobrih.

    U ovoj knjizi autor kaže da makar 1% nečega dobrog što uradiš za sebe danas i svaki dan, vodi te ka boljem sutra i u buduće, dok je, sa druge strane 1% nečega lošeg samo odlazak u još gore.

    On navodi razne metode (zakone) kako sebi da olakšamo da nam baš te dobre navike budu dostupne, lagane, zadovoljavajuće. A one loše neprimjetne, teške i nezadovoljavajuće. Daje nam sistem koji je, zapravo, jedan proces gdje navodi da je u procesu sva mudrost ove priče. Dakle, da ne jurimo nagradu, već da sami proces dolaženja do iste mora biti unapređujući i djelotvoran za nas.

    U knjizi se nalazi i brdo primjera uspješnih ljudi, što opet daje taj neki motivišući trenutak. Makar sam ja takva osoba koja se prima na primjere i to mi je baš onako super leglo ovdje. Knjigu treba čitati lagano. Treba joj se i vratiti, jer sam sigurna da sam neke cake propustila ili nisam reagovala na neka pojašnjenja u datom trenutku.

    Pripremite stikere, markere, olovke, ko šta voli, biće obilježavanja vjerujte mi.

    U trenutku kada sam završila sa čitanjem ove knjige bilo mi je malkice žao jer me je podsjećala cijelo vrijeme na ono zbog čega sam je zapravo počela čitati. I vraćala me je na put kada god bih skrenula malo u stranu i zaboravila se. Moraću je staviti na neko vidljivo mjesto u mojoj biblioteci 😄.

    Iako ja nisam veliki obožavatelj ovakve literature mislim da bih mogla tu i tamo ovakve knjige uvrstiti u svoju čitalačku naviku. Svima nam treba malo boosta kada se zaglavimo u obavezama, letargiji, svakodnevici.

    Preporuka je da je pročitate, izdvojite sebi ono što vas radi. Svakako ne treba robovati bilo čime (pa i navikama što i sam autor navodi).

    A ukoliko ste je čitali, pišite mi da li je i na vas ostavila sličan utisak.

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Top tri knjige za 2021. godinu

    Srećna Nova godina! Pored svih želja za narednu godinu jedna će uvijek biti na vrhu – želim vam zdravlje! I ne,nije kliše, nije usputna rečenica. Moja porodica i ja smo ove praznike proveli u izolaciji. Hvala Bogu sve je prošlo na najlakši mogući način, ali i ta prokleta izolacija stvara nevjerovatnu tjeskobu i to je ono što je meni najteže palo. Ponavljam, hvala Bogu pa je samo to.

    Kada je sve prošlo mogu da se vratim pisanju i da podijelim sa vama koje su to knjige koje su za mene bile najbolje pročitane u 2021. godini.

    Neću da lažem, nisam pročitala brdo knjiga pa da je izbor bio težak, ali želim da izdvojim ono što je zaista bio najjači utisak, a opet da otprilike porkijem različite žanrove.

    Prva, kojoj se stalno vraćam, jeste zbirka pjesama Radmile Petrović “Moja mama zna šta se dešava u gradovima”. Ona je moje otkriće za 2021. godinu i bila je razlog mog povratka poeziji. Nisam mogla da vjerujem da takve stihove piše jedna mlada osoba, jer, vidjećete (ukoliko već niste), toliko ogoli realnost života uz sav taj maldalački duh koji prati svaki stih, bez obriza što je turoban i težak. Od mene imate preporuku da je pročitate, bilo da volite poeziju manje ili više.

    “moja mama nema sina

    nema overenu zdravstvenu knjižicu

    njeno srce nije od čelika

    surutka joj teče pod prstima

    samoća se razlistava u stabljike kupusa

    i samo je motika ostavlja bez daha

    ona zna da su tatine ruke armirani beton

    reči crni luk blizu očiju

    razume jezik bilja

    ima odgovor na pitanje zemlje

    ali ćuti

    ovde čudan znači dobar

    a budak znači smrt

    moja mama nema sina da je zašititi

    razumno je bilo jedino napustiti nas

    naaopako, mama

    šta bi tek od mene bilo da si otišla

    Druga je knjiga Lane Bastašić “Uhvati zeca”. Imate čitav tekst o njoj tu, pa neću previše da vam pišem i ovdje. A mislim da nisam jedna kojoj je ova knjiga obilježila prethodnu godinu. Dosta vas mi je javilo isto.

    Za posljednju, ali ne i najmanje važnu ( štaviše najvažniju rekla bih) ostavljam knjigu Dejvida Atembora “Život na našoj planeti”. Ovo vam je ona “šamarčina realnosti” knjiga koja je svima potrebna za bolje razumijevanje onoga do čega smo došli kao i šta sve možemo (još uvijek) uraditi da ne bismo otišli u potpunu katastrofu. Ovo je knjiga potkovana dokazima i činjenicama jednog društva kao i stanja planete na kojoj živimo. Misleći da smo mali i bespomoćni u svemu što nas okružuje stvaramo sliku da je nemoguće. Ne, neće neko drugi, od nas počinje. Toliko smo moćni da svakim zalaganjem možemo unaprijediti kako ovu tako i buduće generacije. Jasno je da nismo Danska i Holandija, ali zašto ne bismo bili? Zašto su neki drugi ljudi koji žive samo na drugom dijelu planete bolji od nas. Znam, znam sto pitanja i zaključaka se nameće, a ja mislim da smo isto tako dobra i vrijedna bića koja svoje ne daju i čuvaju blaga zemlje u kojoj žive.

    Jasna je preporuka svima da ovu knjigu pročitaju, sigurna sam da će vam promjeniti svijest kao i meni.

    To bi bile moje top tri knjige za prethodnu godinu. Da li ste neke od njih čitali? Kakvi su vaši utisci pišite mi!

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Plavi zamak ~ Lusi Mod Montgomeri

    Meni ova knjiga dođe kao neki topli čaj sa medom što miluje dušu lagano, pun neke ljepote. Evo baš sad kad je napolju smrz ovo je ono što se čita pod toplim ćebencetom, ahh.

    Lik Valansi Sterling kao oličenje svake od nas, makar onog malog dijela, tako raskošno prolazi kroz pero Lusi Mod Montgomeri, oslikavajući zimu jedne duše, sivilo zidova njene kuće, pa sve do proljeća i cvjetova Plavog zamka.

    A sad malo da vas upoznam sa pričom. Valansi, stidljiva, plašljiva, dvadesetdevetogodišnja usjedjelica, nikada voljena, uvijek izvor podsmijeha svoje porodice, saznaje da joj je ostalo još jako malo dana života.

    Umjesto da je tuga povuče u još veću tamu, ta vijest joj skida okove i ona postaje slobodna i srećna.

    Pravila su pravila, to se zna, sreća i sloboda su zabranjeni. Žene nemaju prava na ostvarenost. Samo brak i porodica, sa uglednima, razumije se.

    Sve ono što se dalje odigrava prestavlja magiju humora, hrabrosti, ljepote, a bome past će i koja suzica. Kažem vam, idealno za opuštanje i upijanje predivnih opisa Kanade ali i povratak u neka druga vremena (hmm možda čak nismo daleko ni odmakli, al’ haj sad).

    Držim fige da Vulkan nastavi sa izdavanjem djela Lusi Mod Montgomeri, dobro su počeli ☺️ Pa pogledajte ove korice 😍.

    Pišite mi ukoliko ste čitali ovu knjigu, kakvi su vam utisci?

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Uhvati zeca ~ Lana Bastašić

    Otišla sam na more bez ijedne knjige. To se desilo nikada. U moju odbranu: vodim i bebu. Ispostavilo se naknadno da uslovi obezbjeđuju i neko čitanje te sam, naravno, knjigu pozajmila. I to kakvu! A da vam kažem, mislim da je došla baš u pravom trenutku. Ne znam kako su se te neke morske kockice spojile sa nostalgičnim trenucima za djetinjstvom, gradom, majkom, sve to nešto zbrčkano na 200 metara od obale.

    Kako sam počela da je čitam nisam je ispustila. Tako su klizile riječi, rečenice, sve jedno za drugim, osjećanja, sjećanja, ma svašta nešto ljudi moji.

    @knjigolada

    Jesam li ja ratno dijete jednom sam pitala majku. Jesam. Šta ćeš…

    Onda vam mogu reći kako sam osjetila taj žar i ustajalost istovremeno, znajući svaku poru tog osjećaja nevinosti i odraslosti (neću da kažem zrelosti).

    Ja sam dijete rata. Ja sam dijete Trebinja, dijete Hercegovine. Lana je dijete Banjaluke, Bosne. Sve je isto. Tu smo.

    Nije ovo Elena Ferante za domaće tržište iako sam imala taj osjećaj kada sam počela da je čitam. Ma kakvi, polako, shvatićete. A možda i nećete. Sve zavisi jeste li na istoj talasnoj dužini. I ako niste uopšte nije bitno. Na kraju krajeva i ne mora svako da voli sve. Ne moraju se svima poklopiti ukusi. U tome i jeste draž.

    O ovoj knjizi se toliko pričalo i pisalo da je moj inat uporno govorio “e nećeš je vala kupiti”, “nećeš je ni uzeti”, “nećeš, nećeš”!

    Došla je sama do mene. Kada sam je završila to veče, nisam mogla dugo da zaspim. Šta je bitno? Uopšte ne mora da bude poenta bilo kakva.

    Stvarno bih vam rekla o čemu se radi, ali pošto ni sama nisam prethodno dublje zalazila u analizu, preporučila bih i vama da je samo uzmete. Ako ide ide, ako ne, i ne mora.

    Lana Bastašić mi je otkriće. Odoh da tražim “Miječne zube”.

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Šta sam čitala do sad

    Šta sam čitala do sad

    Nakon dugo, ali zaista dugo vremena opet sam tu… Ih, pa odakle početi… Dok kucam ovo, zahvaljujem samoj sebi što sam konačno ugrabila vremena nešto da napišem, dok jednim okom motrim na bebi monitor, da se mali alarm ne upali makar ovih pola sata ( a biće mnogo više, jer za jedan tekst zaista treba mnogo više vremena nego što mislite i što sam ja nekada mislila). Tako da, izvinite za sve gramatičke, slovne ili bilo kakve druge greške ukoliko u brzini ne primjetim i ne ispravim 😉

    Znam da ovo dugujem sebi, jer je pisanje nešto bez čega ne mogu i mnogo mi je nedostajalao, ali i svima vama koji još uvijek čitate moje tekstove napisane godinama unazad. I ja to sve vidim i zato vam hvala!

    Otkako je stigla beba razumljivo je da je vremena sve manje, a želje su velike, no svakako ću se potruditi da češće budem tu, više čitam, a manje skrolam po mrežama i portalima u ovim slobodnim trenucima.

    Danas ću se nakratko osvrnuti na neke od knjiga koje sam pročitala u posljednjem periodu. Namjerno neću navoditi sve,jer neke zaista nisu bile vrijedne pomena u bilo kom kontekstu, jednostavno su bile “meh” za moj ukus pa pravo da vam kažem ne znam ni šta bih pisala o njima.

    Pa hajde da krenem:

    Nevidljiva žena i druge priče, Slavenka Drakulić

    U pitanju je zbirka priča koje možda neće prijati mlađoj populaciji, zapravo je neće razumjeti još uvijek. Priča o starosti, usamljenosti, porodičnim tragedijama,zapravo svemu onome što čini život u trenutku kada uspori i postane onaj dio koji nam svima djeluje kao najdosadniji. Možda malo više bazirano na toj “depresivnoj” strani, što mislim da apsolutno nije pravilo vremena kada se dođe u pedesete, šezdesete godine. Ali šta pa ja znam o tome.

    Sastoji se od 16 priča. Ako ste čitali zbirke Rumene Bužarovske, ovo je nešto slično tome samo iz perspektive starijih junaka i vezano je baš za jednu porodicu. Omiljena mi je priča “Prodaje se kuća”, mada sve podjednako nose istu težinu. Možete je pokloniti mami, tetki, svim ženama te dobi koje bi je razumjele.

    Autobiografija , Branislav Nušić

    Ovo nije klasična autobiografija na koje smo možda navikli. I sam pisac nas na to uopzorava na samom početku. Ovo je jedna priča o životu iz ugla književnika koji ne otkriva mnogo, a opet nas nauči puno toga. Svojim dobro pozatim humorom uspjeva da se približi svima nama i na kraju nas prodrma realnošću koja je i dan danas ista. Lijepo je čitati nešto od čega vam zaigra brk iako mislim da nema osobe koja je imuna na Nušićev humor.

    Mogu je čitati mlađi i stariji pa i djeca. U svakom poglavlju naći ćete djelić svojih školskih muka koje su i tada bile potpuno iste, a ja samo, kao kolega iz struke, mogu da žalim što sa nama nije podijelio više univerzitetskih dogodovština 🙂

    Moja mama zna šta se dešava u gradovima, Radmila Petrović

    E ovo je nešto potpuno drugačije od sve one silne poezije koje se načitah, što kao tinejdžerka, što kao malo starija. Uopšte nisam znala da je u pitanju poezija jedne mlade djevojke koja sa svojih 25 godina piše nerealno dobro da se zapitate da li ju je život tome naučio, što bi donekle bilo tužno jer sve su to tegobe jedne male sredine, što, složićemo se, jedna tako mlada osoba ne bi trebalo da okusi i spozna…možda.

    Svakako joj hvala što me je vratila poeziji i nije ni čudo što je ova zbirka toliko popularna i već mnogi znaju za nju. Ukoliko niste čitali, a ljubitelj ste poezije, imate ogromnu preporuku.

    -Zovem se mama, Jelica Greganović

    Meni je Jelica takva carica i njene knjige bih mogla čitati stalno, bez obzira na fazu, doba godine, raspoloženje… Potpuno jedan zdrav , razuman i opuštajući humor koji, ako ste mama u ovom slučaju, će vas podsjetiti na sve dječije zavrzlame, roditeljske muke opisane kao jedna, klimaćete potvrdno glavom, sve ćete razumjeti i pronaći se u svakoj rečenici 😄

    Bili vi Kobra roditelj ili onaj malo opušteniji svakako preporučujem da je pročitate, ali i ako ne spadate u naslovnu kategoriju svakako će vas nasmijati i oraspoložiti. Kao uostalom i sve njene knjige.

    Nesvjesno sam ovaj prvi post o pročitanim knjigama do sad posvetila domaćim autorima. Što mi ostaje kao podsjetnik da naredni bude o knjigama stranih autora, pa ću se vjerovatno bazirati i na one koje me nisu oduševile, što ih je u ovoj grupi više.

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta! ❤️

  • Davni sati ~ Kejt Morton

    Zdravo društvo, dugo me nije bilo u ovakvoj pisanoj formi i jako mi je žao zbog toga. Bila sam par puta na korak da objavim po neki tekst dok je trajala izolacija, ali sve što bih napisala bilo je ili suviše lično, ili nešto što sam već rekla putem društvenih mreža i nisam htjela da se ponavljam. Tako da se danas vraćam knjigama, pisanju i svemu onome što je vezano za to, a neku priču, lični doživljaj ili slično možda ostavim za drugi put ili ukoliko želite malo drugačije postove pišite mi.

    Već sam objavila na Instagramu da sam se mučila sa ovom knjigom. Kejt Morton piše previše opširno za moj ukus. To vam je onaj stil kada krenete na temu jedne priče, a vi malo prošetate u prošlost, dodate nebitne detalje, a onda se opet vratite na sadašnjost i opisivanje, recimo, bašte i boja u njoj. Boooring.

    Sama ideja mi se svidjela. Kada sam počela da je čitam bila sam uzbuđena jer, helou, Engleska, zamak, misterija, Drugi svijetski rat. Ko se ne bi primio. Autorka je sve lijepo osmislila, ali mislim, jako loše sprovela. Možda najviše zbog tih dugačkih nepotrebnih ubacivanja koja izblijede onu glavnu sliku cijele priče o kojoj se zapravo radi.

    I dok sam čitala bila sam u raspoloženju “ok, bolje bi joj bilo da me oduva završetkom”, ali avaj! Do završetka jedva stigoh. Obično pred kraj neke knjige izgubim pojam o vremenu, u opštem transu ne ispuštam knjigu, nećeš me prekinuti pred kraj ni za živu glavu! U ovom slučaju na kraj sam i zaboravila, tek nešto kasnije shvatam da imam jos 20 stranica. Ah da, ok, hajde i to da završim.

    Hajde da vam kažem o čemu se radi da biste shvatili zašto sam uopšte počela da je čitam : Idit Berčil sasvim slučajno otkriva davno zaboravljeni zamak koji je zapravo mjesto boravka njene majke tokom trajanja Drugog svijetskog rata. Čuvale su je tri žene, sada starice, sestre o kojima se decenijama pričaju priče u obližnjem selu. Sve prati misterija koja se baš tih godina odigrala, ali i mračna prošlost ranijeg vremena. Još vas nije privukla dobra priča? Ok, tu je i vječiti odnos majke i ćerke kao detalj kojim je autorka možda htjela da nam približi likove malo bolje, ali i to je površno prešla jer odjednom iz zatvorenog odnosa se stvara tolika patetika, dovoljno da me ne uvjeri.

    Dvije od pet zvjezdica od mene. Za sada želim da se odmorim od Mortonove, tako da će neke druge njene knjige morati da sačekaju.

    Da li ste vi čitali ovu knjigu i kakvi su vaši utisci? Pišite mi ukoiko imate neke knjiške preporuke za mene!

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Top 5 knjiga za 2019.

    Kao i svaki put pred kraj godine, opet ću se osvrnuti na knjige koje su za mene bile najbolje pročitane. Nekada to bude više knjiga, prošle godine su bile samo tri, ovaj put sam razmišljala i priznajem da sam se dvoumila da li neke od njih da stavim na listu, pa ipak završiše na istoj. Za svaku od ovih knjiga imate tekst na blogu, svakako će biti svi linkovani.

     

     

    • “Slepilo” Žoze Saramago ~ Saramago je moje otkriće za ovu godinu. Helou, gdje si bio do sad, bolje rečeno, šta sam čekala do sad! Ovo je knjiga koju svima preporučujem, ali prvo se treba navići na stil pisanja, koji je potpuno lud, ali ni to nije bez razloga, zapravo još jače uvlači u beznađe sljepila. Pročitajte knjigu, biće vam jasno zašto.

     

    • “Rebeka” Dafne Di Morije ~ evo malo gotike i kod mene na listi najboljih. Ovu knjigu sam “progutala” ovog proljeća, mislim da sam toliko uživala čitajući je da mi je bilo žao da je završim. Za mene ljubavna priča (neki smatraju da nije)  sa dozom misterije. Menderlej, hodnici srednjovjekovnog zamka koje prati sjenka umrle žene, Hičkok… Knjiga je bila strašno popularna na mrežama ove godine, ali nije bez razloga.

     

    • “Alijas Grejs” Margaret Atvud ~ evo još jedna knjiga koja je popularna na mrežama i kod blogera, vidjela sam da su je mnogi stavili na listu najboljih za ovu godinu. Ja sam ovu knjigu kupila 2018. , a obrizom da živim na točkovima, nisam imala pojma gdje sam je zaturila. Pročitala knjigu, odgledala seriju (imate na Netfliksu sjajna je) i zaista sam oduševljena. Da se ne bih ponavljala, imate o njoj tekst na linku.

     

    • “Životinjska farma” Džordž Orvel ~ kao i Saramagovo “Slepilo” ova knjiga mi je otkriće godine. Znam da trebam pročitati i “1984”, što se mora desiti vrlo brzo, ali ova knjiga je takvo otvaranje očiju, takvo osvješćivanje i prikaz današnjeg društva (realna slika nažalost). Da se uvede kao lektira klincima, čim nauče da čitaju.

     

    • “Velika čarolija” Elizabet Gilbert ~ ovo je neki malo dugačiji žanr kada sam ja u pitanju i generalno nećete naići na puno knjiga iz oblasti popularne psihologije kod mene na blogu  (nećete naići uopšte) do ove. Iako ja više i ne znam šta je to popularna psihologija jer se danas svašta svrstava pod istu, neka bude ovo jedina knjiga koju ću vam, za sada, preoručiti iz ove oblasti. Biće puna obilježivača, vi ćete joj se vraćati i nema šanse da ostanete ravnodušni.

     

     

     

    Ako vas je neka od ovih knjiga zainteresovala, svi linkovi su tu ka detaljnijem tekstu.

    Želim da vam iduća godina bude puna sreće, zdravlja i dobrih knjiga.

     

    Živjeli!

    top knjige 2019