Početak

  • Nasleđe ~ Vigdis Jurt

    Danas pišem o knjizi za koju sam sigurna da ste u posljednje vrijeme čuli, ukoliko ste u toku sa novostima na društvenim mrežama jer se tamo izrazito mnogo priča i piše o njoj. Sa razlogom, vjerujte.

    Kada sam je počela čitati bila sam ubjeđena da ova knjiga nije za mene jer zaista sam sve morala lagano da procesuiram, odjednom sam prešla sa nekog lakšeg štiva na autofikciju koja nosi sa sobom potencijalne osude, nerazumjevanja i slično. Da se razumijemo, to od mene nikako nije dobila, samo nisam jasno mogla da formulišem osjećanje koje mi je probudila.

    Da ne dužim, Bergljut je žena u svojim (čini mi se) šezdesetim godinama. Preko dvadeset godina nema kontakt sa svojom porodicom. Majkom, ocem, sestrama i bratom. Otac umire i od tog trenutka kreće “borba” za nasljedstvo. Preciznije, za vikendice koje Bergljut i njen brat Bord (koji je isto tako dugo bez kontakta sa porodicom) ne dobijaju na korišćenje. Da budemo jasni, nikakve vikendice nisu razlog poremećenih odnosa u ovoj porodici.

    Razlog potpune propasti jeste trauma. Bergljut živi svoju traumu. Ona je tu u svakom potezu, u svakoj priči, u svakom događaju, ona je njena sjenka, razlog njenog ponašanja, opijanja, razvoda, posla kojim se bavi. Trauma je razlog njenog prekida kontakta sa porodicom, trauma je ono zbog čega njena majka ćuti jer “njoj je ipak najteže”, o tome se ne priča, to je ispod tepiha, ne postoji. I sve je to zajedno razlog zbog koga Bergljut osjeti krivicu, ali i preispitivanje, a takva trauma nosi još veću težinu jer njoj se ne vjeruje, kao što se danas ne vjeruje žrtvi pa se brže-bolje zakopa sramota i na kraju, ne dođe do pucanja niti iscjeljenja već gubitka sebe, a nekad i života.

    Ali trauma može i da se nasljedi, a može i da se prekine. Sav taj put jako je težak, samo je važno sa kime ga dijeliš. Bergljut je imala težak zadatak.

    Autorka je probudila uspavanu publiku i danas je ova knjiga moderni klasik koji će se čitati. Znam da hoće. Zbog svih trauma koje “ne postoje”.

    Da li ste čitali “Nasleđe”? Kakvi su vaši utisci? P.S. namjerno nisam navela o kakvoj traumi se radi da ne bih otkrivala sve, a u tome nije ni poenta.

    Pročitajte ovu knjigu, nećete pogriješiti.

  • Okretaj zavrtnja ~ Henri Džejms

    Iz nekog razloga jako mi se čitao neki horor ili triler (ono kao ljeto je) i baš sam mnogo razmišljala šta bih sljedeće mogla da čitam, a da nije baš neka teška priča. Iskopam ovu knjigu, ni sama se ne sjećam kada sam je kupila, ali sam nakon nekog vremena shvatila da je izdanje Dokaz izdavaštva mnooogo ljepše jer je ovo malo pretjerano u nekim kao ilustracijama na svakoj stranici, ako mene pitate, bespotrebno.

    Priča je standardna, jednostavna: mlada guvernanta dolazi na zabačeno englesko imanje Blaj da bi se brinula o dvoje djece, dječaku Majlsu i djevojčici Flori. Dok provodi dane u sasvim tihoj svakodnevici jednog popodneva joj se počinju priviđati ljudi za koje se pričalo da su odavno mrtvi. Na njenom putu da zaštiti djecu od utvara pomaže joj gospođa Gros kućepaziteljka. I sve je to standardna horor priča koja se manje-više prepoznaje u brdo horor filmova, ali ne i ova.

    Ovo djelo Henrija Džejmsa je jedno od najznačajnijih ostvarenja gotskog žanra. Za ljubitelje proze to je savršena priča o natprirodnom ili nekoj vrsti ludila, sve gledano iz ugla koji želite. Ali ne mislite da ćete možda znati koji je to ugao jer ni sam autor možda toga nije svjestan. Sve je višesmisleno, odgovora nema. Vaše je da vas priča uvuče, da joj se predate, bez pogovora grizete da biste dobili značenje u čiju klopku vas autor uvlači.

    Ako želite da odgledate film na temu ovog djela koji je izašao prije dvije godine (najnovija verzija za ostale ne znam), nemojte. Uništena je jedna savršena priča komercijalizacijom, kliše horor scenama i pričom koja apsolutno nema skoro nikakvih dodirnih tačaka sa samim djelom. Džaba trud i novci.

    Naravno da knjigu preporučujem svima, bez obzira da li ste ljubitelj ovakvog žanra jer je u pitanju djelo vrhunske književnosti o kome se i danas postavljaju razna tumačenja koja su dijametralno suprotna. Mislim da je to sasvim dovoljno da vas zainteresuje.

    Ako ste čitali ovu knjigu zanimaju me vaša mišljenja! Pišite mi!

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • U leto ~ Karl Uve Knausgor

    Ehej, zdravo narode! Konačno novi tekst i novi osvrt. Nije da nisam baš ništa čitala u posljednje vrijeme, ali, da budem iskrena nisam imala baš puno vremena da se posvetim detaljnom pisanju ovdje, a i knjige koje sam u posljednje vrijeme čitala nisu bile za neku full recenziju i piskaranje. Nisu bile loše, naprotiv, jednostavno nisam imala inspiraciju da pišem o njima.

    Sve do ove posljednje koju sam upravo završila. Inače znate da sam neko ko se opire knjigama koje su u jednom trenutku in, a na kraju ih ipak kupim i uđem u taj voz svega onoga što je trenutno popularno. Znam kriva sam. I znam, čeka me još brdo takvih neporočitanih knjiga na policama.

    No vratimo se Knausgoru i ovoj knjizi. Kada sam se malo bolje raspitala o tome šta prvo početi , “Moju borbu” (inače to vam je autobigrafsko djelo u šest tomova) ili Godišnja doba, dobila sam preporuku da baš sa njima krenem prvo, pa ukoliko mi se ne svidi da odustanem. I jasno mi je zašto je tako, jer ovu knjigu, kao i sami način pisanja autora ili shvatiš i klikneš ili jednostavno nije “tvoja šoljica čaja” i batališ. Što je sasvim ok.

    Logično je da u ovo doba godine to bude knjiga “U leto”. I tako sam počela, bez ikakvih očekivanja (što i vama preporučujem), dio po dio, lagano, kao neki ljetnji povjetarac koji vodi kroz polja, bašte, fjordove, dvorište, breze… Sve sam doživjela onako kako je, osjetila emociju autora, samo lagano, bez mnogo razmatranja i na kraju dobila svoje zašto. To moje zašto upošte ne mora biti i tvoje. Niti je bitno da ga dobiješ. Samo se prepusti. Knausgor sjajno piše. Iako je to priča o muškarcu srednjih godina sjajno sam se povezala sa mnoštvom emocija kroz koje prolazi. Svi smo živa bića i satkani smo od viđenja dobrog, stida, preispitivanja, ljubavi prema bližnjima, truda… I , na kraju, književnost izvuče sva ta osjećanja na najljepši mogući način stvarajući ovakvo djelo.

    Knjiga je prepuna rečenica koje ćete poželjeti da označite i vratite im se nekada. Između ostalog ovo je dnevnik jednoga oca posvećen negovoj najmlađoj ćerki. Lijepo je vidjeti koliko ljubavi i truda je uloženo u njegov odos sa djecom, a najljepše od svega opisivanje malih, svakodnevnih radnji jedne porodice, toliko bezazlenih, a tako lijepih da i sama poželim da takve momente zapišem i sačuvam od zaborava.

    Dok sam čitala knjigu znala sam tačno gdje sam i na kom mjestu. Vidjela sam i kućicu i dvorište i fantastičnu prirodu oko sebe. Volim što je autor iz mene izvukao takvo jedno viđenje ove knjige , jer sam u svojim mislima već tamo, a znam da ću i fizički biti jednoga dana. Javite mi ako ste i vi bili na nekom “svom mjestu” dok ste je čitali.

    Definitivno nastavljam sa Godišnjim dobima, čim dođe jesen uskačem u Knausgorov voz i jedva čekam da osjetim emociju nekog drugog doba, da me zagolica svježi povjetarac ili neka pahulja na nosu.

    Ukoliko niste čitali ništa od ovog autora moja preporuka je da zavirite u knjige i prvo provjerite da li je takav način pisanja u skladu sa vama i vašim čitalačkim ukusom. Ako jeste, onda prvo uronite u Godišnja doba (preporuka da čitate u skladu sa trenutnim) i prepustite se djelu. I obavezno mi javite vaše utiske! Jedva čekam da ih čujem!

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Velika usamljenost ~ Kristin Hana

    Mnooogo sam kukala o ovoj knjizi. Ako ste ispratili na mom instagramu, jako mi je bilo teško da je čitam. I ne, nije do autorke ili njenog načina pisanja već je u pitanju prevod koji je me je nenormalno izluđivao. Na trenutke sam pomislila da li je moguće da autorka piše stilom djeteta od 14 godina započinjući rečenice uvijek na isti način, gubeći ponekad u rečenicama ko je ko (mama, naratorka, pa treća osoba).

    Da se razumijemo, ovo nije prva knjiga Kristin Hane koju sam čitala tako da mi je bilo malkice sumnjivo zbog čega je sve to tako.

    Kasnije sam dobila odgovore od još par ljudi koji su imali takav problem i sa drugim knjigama istog izdavača, te sam shvatila da je nerviranje samo gubljene vremena jer zaista mnogo volim Kristin Hanu i njene knjige, da ću se strpiti i preći preko katastrofalnog prevoda.

    I još nešto, da je ova knjiga bila bezveze i da mi nije držala pažnju dobila bi “zbogom” odavno.

    Nakon uvoda (koji sam morala da vam napomenem da biste znali u slučaju da se odlučite za čitanje) da krenemo mi o samoj knjizi.

    Radnja nas vodi u Ameriku, 1974. godinu kada Leni, naša glavna junakinja, zajedno sa svojim roditeljima, napušta Sijetl i odlazi na Aljasku. Za sve je zaslužan otac, koji nakon rata u Vijetnamu i zarobljeništva, odlazi u neku drugu krajnost svoga uma želeći da pobjegne od svijeta koji ga okružuje. Komercijalnosti, rata, užurbanog života ali i siromaštva.

    Kuća koju Olbrajtovi dobijaju od strane ratnog prijatelja nalazi se u potpunoj divljini, zapuštena, jedva održiva, puna insekata, a možda i još nekih životinja koje su tu pronašle skrovište od zime.

    Moram priznati da mi je u početku taj odlazak bio sulud, obzirom da sam čitajući imala utisak da ni majka, Kora Olbrajt, ni ćerka, Leni, to ne žele. Iz udobnosti grada i silnih mogućnosti, otići u potpunu divljinu koja te, kako sama autorka navodi, može za tren ubiti, možeš nestati i to je ono što se na Aljasci dešava, stalno.

    Čitajući shvatam o čemu se zapravo radi.

    Shvatam koliko čovjeku treba da bi opstao u divljini. Shvatam koliko neke gluposti koje mi, ljudi iz ušuškanih stanova, uzimamo za ozbiljno, a zapravo su zaista samo bezvijedne gluposti. Ne znam koliko puta sam se zapitala da li bih i sama mogla opstati u takvim uslovima ili bih pobjegla prve zime…

    Možda je u tome zapravo i suština ove priče? (to nije sve, puno toga se zapravo dešava ovoj porodici na toj divljoj zemlji)

    Dakle, jesam li opet plakala čitajući knjigu ove autorke? Jesam. (Khm khm sjetimo se Slavuja)

    Jesam li poželjela pročitati još neku njenu knjigu? Hmmm i da i ne. Možda mi je dosta tih srceparajućih trenutaka, možda sam prerasla. A volim je, stvarno je tako. A možda je i do izdavača i očajnog prevoda u ovom slučaju.

    Ovo je jedna lagana priča. Priča o jednom društvu koje ne poznajemo. Društvu koje je tamo negdje u divljini, živi od zime do zime. Bori se sa strahovima. Kako onima iz okoline tako i onima u sebi. Društvom ovdje možemo nazvati i porodicu. U ovom slučaju tragičnu.

    I na kraju, sve to uklopimo u predivne opise prirode Aljaske koja se mijenja kroz godišnja doba.

    Ako vam je makar malo provuklo pažnju ovo što sam pisala, ja vam preporučujem da je pročitate (pripremite maramice).

    Pokušajte nekako ignorisati taj prokleti prevod.

    A ako ste je čitali želim čuti vaše utiske.

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Šta se desilo sa book blogovima?

    Prije par godina pisala sam tekst o blogovima koje čitam. U tom trenutku tu je bilo par ljudi koji su pisali redovno i čije tekstove, bilo da su o knjigama ili o nečemu sličnom, nisam propuštala. Danas se taj broj drastično smanjio i većina je prešla da piše za neke veće sajtove ili se prebacila na youtube, samo instagram ili neku treću kategoriju.

    Potpuno mi je razumljivo zbog čega je to tako. Danas, kada svijet ide nenormalnom brzinom, kada je slobodnog vremena sve manje i manje, ljudi nemaju vremena da sjede i čitaju tekst od par stranica. Ne krivim ih, ja sam prva na listi takvih. Lakše je pustiti video ili podcast epizodu i slušati, a samim tim raditi i neke druge poslove koji ne iziskuju previše umnog rada (pranje sudova, peglanje, trčanje, kuvanje).

    Ipak, zbog čega sam se okrenula ovoj temi je razlog što su baš ti tekstovi ovdje na blogu još uvijek izrazito čitani.

    To mi daje znak da ljudi zaista žele neku preporuku tog tipa. A većina tih blogova, koje sam preporučila, danas je neaktivna. Ljudi su prestali da pišu. Jako mi je žao zbog toga i znam da sve to negdje traži dodatno vrijeme i da je sve to možda manje interesantno publici.

    U vrijeme trudnoće i pamdemije, ja sam bila ta koja je prestala pisati. Nije mi se činilo ugodnim niti sam imala želje. A inspiracije je bilo svuda.

    Shvatam da je po pitanju knjiških preporuka instagram preuzeo vodeću ulogu. Ako želite brzu preporuku, kratak tekst o tome kakva je knjiga, vrijedi li, sve ćete tamo vrlo brzo pronaći. A bookstagram profila je zaista mnogo.

    Zavisno od toga kakav vam je čitalački ukus, čijim preporukama vjerujete, čije fotografije ili reelsi su vam na oko lijepi ili simpatični (da se ne lažemo i to je jedna od važnijih stavki) vi ćete imati potpuni uvid.

    Ono zbog čega sam ja još uvijek ovdje je moja prevelika ljubav za pisanjem. I to će tako ostati iako su neke druge platforme preuzele primat. Pokušala sam (još davne 2019.) sa podkastom, ali nisam uspjela održati kontinuitet, a i mnoooogo vremena mi je oduzimalo. Ipak, razmišljam da mu se vratim. Ovih dana smišljam ideje, zapisujem…

    Ovim tekstom nisam htjela reći da su book blogovi potpuno utihnuli. Postoji još dosta divnih ljudi koji pišu i imaju savršen sadržaj. Jedan od sljedećih postova će definitivno biti posvećen njima, samo da još malo bolje istražim.

    Pišite mi ukoliko imate vi neku preporuku.

    Radujem se svakoj!

    Isto tako mi pišite ako imate neku ideju o čemu bih mogla pričati na podkastu. Svakako su tu recenzije knjiga, ali i neke druge teme dolaze u obzir. Ukoliko ne znate, par epizoda ćete pronaći u opciji “meni” pod naslovom “podcast”.

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Sitnice koje život znače ~ Lorenco Marone

    Ako ste se nekada pitali kako bi izgledao italijanski Uve, pa recimo nekako ovako…

    I još bolje, surovije, realnije, ma mnogo bolje.

    Nemojmo sad o tome da Uve ne valja, valja i ja to znam, ali Čezare ostaje u srcu, onako duboko. Ovaj simpatični dekica koga ćete mrziti i voljeti istovremeno dokaz je svih nas, kako godinama tako i osjećajima…

    Kao što je to pretežno kod svih starih ljudi i ovdje se glavna priča vrti oko njegove djece. A šta bi drugo pa bilo. Odnos sa sinom i ćerkom, njihove životne priče.

    Isto kao i povratak u prošlost, bezbroj puta, možda kajanje za greške iz mladosti, moža ipak ne. Cinik je taj Čezare, to će vam biti jasno.

    Pa onda te nove komšije, buka iz njihovog stana, ono na šta se ćuti. Matori komšija kolega koji nikad ne izlazi, komšinica mačkarka, Rosana prijateljica koja mu pravi društvo, prostitutka dabome. Sve to pomješano sa nekim prošlim vremenima, njegovom suprugom, odnos sa drugim ženama…

    A ipak, puno je toga poučnog što će nam Čezare ponuditi. Pa hajde da vam citiram neku od njegovih izreka:

    “… priča o tome kako u mladosti valja podneti mnoge žrtve ne bi li jednog lepog dana uživao u plodovima svog rada, a možda čak bio i nagrađen za svoje vrline, je obična budalaština koju su izmislili odrasli da bi iskoristili polet mladih. Nema gore nikog ko će proceniti tvoj trud i nadoknaditi energiju koju si uložio. Najbolje godine su upravo one, koje bi po dobronamernim savetima okoline, trebao stoički da istrpiš zarad bolje budućnosti; zato ih ne treba protraćiti zavaravanjem o onim potonjim koje, kako god okreneš, ne vrede ni deseti deo onih što su nepovratno prohujale.”

    Mudro zbori, nema šta.

    Ok ok, malo ćete i plakati, ali znate da volim knjige sa makar malo patetike.

    Nisam navela da se radnja odvija u Napulju, možda vam bude jasnije i slikovitije sve ono što zapravo čini priču.

    Nadam se da sam vas makar malo uspjela zainteresovati za ovu knjigu. Iskreno bih je proporučila svima.

    Pišite mi vaše utiske ukoliko ste je čitali!

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Trn u grudima ~ Kolin Mekalou

    Vjerovatno ste već čuli za seriju koja je osamdesetih godina bila jako popularna. Pratile su je pretežno žene, saosjećajući ljubav sveštenika i mlade djevojke. Serija se zvala “Ptice umiru pjevajući” i nisam imala pojma da knjiga nosi drugi naslov (ili su jednostavno naši izdavači tako preveli).

    Od svega što sam znala o samoj priči jeste da je to tužna ljubavna priča. Da, da, znala sam i za sveštenika i za Megi, ali nisam mnogo ulazila u detalje, a valjda me nisu ni interesovali.

    Sve dok nisam počela da čitam ovu knjigu.

    Stvarno sam se zapitala zbog čega sam toliko dugo čekala. Baš zato što ja jesam ljubitelj ljubavnih priča i nema te knjige, serije, filma koju ću da čitam/gledam, a da se makar ne provuče neka ljubavna tema. Kod mene sve mora biti malkice začinjeno romantikom 😉

    Priča prati porodicu Kliri sa Novog Zelanda. A vremenski radnja se odvija u periodu od 1915. do 1969. godine.

    Otac Pedi, majka Fiona i njihovo šestoro djece. Pet dječaka i djevojčica Megi.

    Težak radnički život na Novom Zelandu prekida pismo koje Pedi Kliri dobija od svoje sestre. Meri Kliri je bogata udovica koja posjeduje ogromno imanje u Australiji. Ona je već u godinama, a velika i raskošna Drogeda ne može ostati u rukama bilo koga osim Klirija.

    Porodica mijenja sve svoje planove i odlazi u Australiju, zauvijek.

    Uz Meri na imanju živi i otac Ralf de Brikasar. Mlad i zgodan u svojim dvadesetim godinama miljenik je čitavog stanovništva Drogede, a najviše gospođe.

    Od prvog trenutka njihovog susreta Megi i Ralf stvaraju neraskidivu vezu koja nas prati kroz čitavu priču. Od početka do kraja njihovih života.

    I nije tu samo opisana jedna fantastična ljubavna priča već čitav niz životnih događanja kako dvoje glavnih aktera, tako i ostalih članova porodice.

    Kolin Mekalou stvara jednu magiju kroz generacije, jako lijepo oslikavajući likove za koje se momentalno vežete.

    Kako je jedna zabranjena ljubav (zaboravite odmah na televisa presenta momenat) uticala na živote, kako samih junaka, tako i njihove porodice, sa posebnim akcentom na odnos majke i ćerke, što je za mene bio odlučujući trenutak da potpuno puknem i isplačem sve emocije koje je ova priča u meni probudila. Možda je Megi glavna zvijezda, ali njena majka za mene ostaje bitan lik, upečatljiv, snažan.

    Ne znam kako bih završila ovaj tekst, a da ne otkrivam mnogo. A opet se nadam da sam vam približila makar malo kako samu priču, tako i moj opšti utisak.

    Knjigu preporučujem svima. Kako vama romanticima (pripremite maramice), tako i vama koji to niste. Ova knjiga se voli i već vidim da će da se nađe na mojoj top listi najboljih knjiga u za ovu godinu.

    Da li ste možda čitali ovu knjigu ili gledali seriju? Kakvi su vaši utisci?

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta ❤️

  • Atomske navike ~ Džejms Klir

    Ova knjiga je u posljenje vrijeme doživjela veliki boom. Razumljivo mi je zašto, a pogotovo sada kada je početak godine, kada krećemo sa tim nekim novim navikama koje svake godine sebi zacrtamo. Pa eto i ja sam jedna od tih koja je ovu knjigu počela čitati baš zbog toga u ovo vrijeme.

    Nikada, ali nikada nisam bila osoba od novogodišnjih odluka. Vjerujte mi, to je za mene bila takva glupost i kliše. To su bile odluke rezervisane samo za prvih par nedelja nove godine i ostatak sve po starom. Međutim, jedan zoom sa Bojanom Stanojević (možda je znate sa instagarama @igranje_sa_kikanima) me je potaknuo na neko drugo razmišljanje. Pričala je o vision boardu pa smo se dotakli novogodišnjih odluka gdje je i kao preporuka spomenuta baš ova knjiga.

    Negdje kada drugi pričaju o tome, izgovaraju svoje ciljeve za narednu godinu, shvataš da donekle postaje realno.

    I šta drugo da se nađe na vrhu liste odluka nego ukidanje nekih loših navika i stvaranje novih, dobrih.

    U ovoj knjizi autor kaže da makar 1% nečega dobrog što uradiš za sebe danas i svaki dan, vodi te ka boljem sutra i u buduće, dok je, sa druge strane 1% nečega lošeg samo odlazak u još gore.

    On navodi razne metode (zakone) kako sebi da olakšamo da nam baš te dobre navike budu dostupne, lagane, zadovoljavajuće. A one loše neprimjetne, teške i nezadovoljavajuće. Daje nam sistem koji je, zapravo, jedan proces gdje navodi da je u procesu sva mudrost ove priče. Dakle, da ne jurimo nagradu, već da sami proces dolaženja do iste mora biti unapređujući i djelotvoran za nas.

    U knjizi se nalazi i brdo primjera uspješnih ljudi, što opet daje taj neki motivišući trenutak. Makar sam ja takva osoba koja se prima na primjere i to mi je baš onako super leglo ovdje. Knjigu treba čitati lagano. Treba joj se i vratiti, jer sam sigurna da sam neke cake propustila ili nisam reagovala na neka pojašnjenja u datom trenutku.

    Pripremite stikere, markere, olovke, ko šta voli, biće obilježavanja vjerujte mi.

    U trenutku kada sam završila sa čitanjem ove knjige bilo mi je malkice žao jer me je podsjećala cijelo vrijeme na ono zbog čega sam je zapravo počela čitati. I vraćala me je na put kada god bih skrenula malo u stranu i zaboravila se. Moraću je staviti na neko vidljivo mjesto u mojoj biblioteci 😄.

    Iako ja nisam veliki obožavatelj ovakve literature mislim da bih mogla tu i tamo ovakve knjige uvrstiti u svoju čitalačku naviku. Svima nam treba malo boosta kada se zaglavimo u obavezama, letargiji, svakodnevici.

    Preporuka je da je pročitate, izdvojite sebi ono što vas radi. Svakako ne treba robovati bilo čime (pa i navikama što i sam autor navodi).

    A ukoliko ste je čitali, pišite mi da li je i na vas ostavila sličan utisak.

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Top tri knjige za 2021. godinu

    Srećna Nova godina! Pored svih želja za narednu godinu jedna će uvijek biti na vrhu – želim vam zdravlje! I ne,nije kliše, nije usputna rečenica. Moja porodica i ja smo ove praznike proveli u izolaciji. Hvala Bogu sve je prošlo na najlakši mogući način, ali i ta prokleta izolacija stvara nevjerovatnu tjeskobu i to je ono što je meni najteže palo. Ponavljam, hvala Bogu pa je samo to.

    Kada je sve prošlo mogu da se vratim pisanju i da podijelim sa vama koje su to knjige koje su za mene bile najbolje pročitane u 2021. godini.

    Neću da lažem, nisam pročitala brdo knjiga pa da je izbor bio težak, ali želim da izdvojim ono što je zaista bio najjači utisak, a opet da otprilike porkijem različite žanrove.

    Prva, kojoj se stalno vraćam, jeste zbirka pjesama Radmile Petrović “Moja mama zna šta se dešava u gradovima”. Ona je moje otkriće za 2021. godinu i bila je razlog mog povratka poeziji. Nisam mogla da vjerujem da takve stihove piše jedna mlada osoba, jer, vidjećete (ukoliko već niste), toliko ogoli realnost života uz sav taj maldalački duh koji prati svaki stih, bez obriza što je turoban i težak. Od mene imate preporuku da je pročitate, bilo da volite poeziju manje ili više.

    “moja mama nema sina

    nema overenu zdravstvenu knjižicu

    njeno srce nije od čelika

    surutka joj teče pod prstima

    samoća se razlistava u stabljike kupusa

    i samo je motika ostavlja bez daha

    ona zna da su tatine ruke armirani beton

    reči crni luk blizu očiju

    razume jezik bilja

    ima odgovor na pitanje zemlje

    ali ćuti

    ovde čudan znači dobar

    a budak znači smrt

    moja mama nema sina da je zašititi

    razumno je bilo jedino napustiti nas

    naaopako, mama

    šta bi tek od mene bilo da si otišla

    Druga je knjiga Lane Bastašić “Uhvati zeca”. Imate čitav tekst o njoj tu, pa neću previše da vam pišem i ovdje. A mislim da nisam jedna kojoj je ova knjiga obilježila prethodnu godinu. Dosta vas mi je javilo isto.

    Za posljednju, ali ne i najmanje važnu ( štaviše najvažniju rekla bih) ostavljam knjigu Dejvida Atembora “Život na našoj planeti”. Ovo vam je ona “šamarčina realnosti” knjiga koja je svima potrebna za bolje razumijevanje onoga do čega smo došli kao i šta sve možemo (još uvijek) uraditi da ne bismo otišli u potpunu katastrofu. Ovo je knjiga potkovana dokazima i činjenicama jednog društva kao i stanja planete na kojoj živimo. Misleći da smo mali i bespomoćni u svemu što nas okružuje stvaramo sliku da je nemoguće. Ne, neće neko drugi, od nas počinje. Toliko smo moćni da svakim zalaganjem možemo unaprijediti kako ovu tako i buduće generacije. Jasno je da nismo Danska i Holandija, ali zašto ne bismo bili? Zašto su neki drugi ljudi koji žive samo na drugom dijelu planete bolji od nas. Znam, znam sto pitanja i zaključaka se nameće, a ja mislim da smo isto tako dobra i vrijedna bića koja svoje ne daju i čuvaju blaga zemlje u kojoj žive.

    Jasna je preporuka svima da ovu knjigu pročitaju, sigurna sam da će vam promjeniti svijest kao i meni.

    To bi bile moje top tri knjige za prethodnu godinu. Da li ste neke od njih čitali? Kakvi su vaši utisci pišite mi!

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!

  • Plavi zamak ~ Lusi Mod Montgomeri

    Meni ova knjiga dođe kao neki topli čaj sa medom što miluje dušu lagano, pun neke ljepote. Evo baš sad kad je napolju smrz ovo je ono što se čita pod toplim ćebencetom, ahh.

    Lik Valansi Sterling kao oličenje svake od nas, makar onog malog dijela, tako raskošno prolazi kroz pero Lusi Mod Montgomeri, oslikavajući zimu jedne duše, sivilo zidova njene kuće, pa sve do proljeća i cvjetova Plavog zamka.

    A sad malo da vas upoznam sa pričom. Valansi, stidljiva, plašljiva, dvadesetdevetogodišnja usjedjelica, nikada voljena, uvijek izvor podsmijeha svoje porodice, saznaje da joj je ostalo još jako malo dana života.

    Umjesto da je tuga povuče u još veću tamu, ta vijest joj skida okove i ona postaje slobodna i srećna.

    Pravila su pravila, to se zna, sreća i sloboda su zabranjeni. Žene nemaju prava na ostvarenost. Samo brak i porodica, sa uglednima, razumije se.

    Sve ono što se dalje odigrava prestavlja magiju humora, hrabrosti, ljepote, a bome past će i koja suzica. Kažem vam, idealno za opuštanje i upijanje predivnih opisa Kanade ali i povratak u neka druga vremena (hmm možda čak nismo daleko ni odmakli, al’ haj sad).

    Držim fige da Vulkan nastavi sa izdavanjem djela Lusi Mod Montgomeri, dobro su počeli ☺️ Pa pogledajte ove korice 😍.

    Pišite mi ukoliko ste čitali ovu knjigu, kakvi su vam utisci?

    Pozdravljam vas do sljedećeg posta!